Remi: Ajmo prestat stalno uspoređivat, ajmo slušat muziku!

Uvjereni smo da nećemo pretjerati ako vam predstavimo Mirelu Priselac Remi kao jedan od najjačih rap vokala na hrvatskoj sceni i, definitivno – najjači ženski vokal.

Pristupačna i simpatična članica grupe Elemental diplomirala je engleski i španjolski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu te se bavi prevođenjem knjiga i filmova. O sebi nam otkriva da voli filmove kao što su Klub boraca, Paklena naranča, Taksist i sve one festivalske filmove, ali 'pada' i na holivudsku produkciju. 'Shotu sam preporučila neka pogleda 2012 i onda mi je  poslao poruku 'ti nisi jebeno normalna, ovo su najgore potrošena dva i pol sata u mom životu, ubit ću te, više te nikad neću pitat za preporuku', a meni je bilo super. Film kao film je grozan, radnja nula bodova, ali ja sam bila fascinirana specijalnim efektima', kaže Remi kroz smijeh. Što se tiče glazbe koju sluša, u njenom playeru su 'većinom afroamerički izvođači, u zadnje vrijeme nešto malo rocka i pogotovo muzika iz 70-ih. Radilo se o Blaxploatationu ili o rocku iz 70-ih, to mi je sjajno. Osim psihodelije - iako su to 70-e ta psihodelija mi ne leži nikako, fali mi groove. Moj omiljeni bend od prvog albuma su The Roots, oni su mi mrak'.

Ovo ljeto Remi je posvetila promociji petog po redu albuma grupe Elemental, nazvanog Vertigo, i koncertnoj turneji, a u cijeloj toj gužvi pronašla je vremena da nam otkrije neke zanimljivosti o svojoj glazbenoj karijeri koje su obilježile njeno 12-godišnje djelovanje na sceni - zašto ne voli da Elemental uspoređuju s TBF-om, jednako kao što ne voli davati intervjue za ženske časopise, što misli o onima koji im zamjeraju da ne sviraju čisti rap, što kaže o glazbenim kritičarima, zašto je ohladila od politički angažiranih tema te što bi učinila da je paparazzi počnu pratiti u stopu.

Peti studijski album nije mala stvar. Kako je teklo snimanje i rad na novim stvarima?
Bilo je hladno jer smo snimali po zimi i ja sam cijelo vrijeme govorila 'sljedeći album snimamo po ljeti' (smijeh). Snimali smo kod Shota i Erola u studiju tako da je dobra stvar što smo imali sve vrijeme za sebe, studio je bio naš, nitko nam se nije uplitao, stajao nad glavom i govorio 'imate još sat vremena termina, morate završit jer dolazi neki drugi bend'. Ljudi misle da samo dođeš u studio i snimiš to, no u studiju smo skužili da na nekim pjesmama, za koje smo na probi mislili da funkcioniraju apsolutno savršeno, treba još dosta poraditi.

Kako to izgleda u praksi?
Shot i ja pišemo tekstove, a na instrumentalima ih obradimo zajedno. S time da, naravno, Shot i ja se ne petljamo gitaristu, basistu, klavijaturistu i bubnjaru, ne govorimo šta će svirat nego svatko donosi nešto svoje u cijelu tu kombinaciju, zajedno radimo na aranžmanima. Nije to neka prevelika mudrost. Mi smo svi u bendu feelingaši, radimo po osjećaju, jako malo je matematike i proračunatosti u tome. Proračunatosti zapravo ima najmanje i nekog velikog  koncepta. Obično ulazimo u prostoriju za probe bez koncepta i izlazimo iz nje s hrpom pjesama i još uvijek bez koncepta. Jednostavno, samo radimo pjesme, ne razmišljamo o nekoj većoj slici koja sve to skupa zaokružuje. Recimo, uvijek nam je teško izabrati ime albuma, treba sve to svesti pod isti nazivnik. To je najveći pakao (smijeh).

Kako ste se odlučili za ovaj?
To su bili mjeseci razmišljanja, dumanja, ono... Baš smo se namučili oko toga i imali smo bezbrojne kave i bendovske dogovore di smo mozgali šta ćemo, kako ćemo. Sve nam je zvučalo nekako klišejzirano. S ovom idejom je došao naš klavijaturist koji je rekao 'pa peti album, moglo bi biti samo slovo V, kao rimsko pet'. Super, to nam se svidjelo, ali razmišljamo - sigurno će nam ovi iz diskografske kuće reći 'nemre V, kakvo V, dajte neko ime'. Onda smo gledali imamo li neku pjesmu koja bar počinje s V pa da bude ta simbolika... Nemamo...
Vertigo, Malena, i Reži me su bile zadnje tri koje su nastale za album i Vertigo se uopće još nije tako zvala. I doma ja dumam kako bih mogla nazvati tu pjesmu, nešto od pića mi se vrti pa mi je to bilo ko' da je pjesma Mladena Grdovića. I pitam Shota slaže li se s time da se stvar zove Vertigo. I njemu sine:'Pa to je to, da! Nek se tako zove i album. Imamo to slovo V, kao simboliku rimskog broja pet. I ove zadnje dvije godine su nam sve bile nešto vau, vrtoglavica, povuci-potegni.' Baš se desio taj naslov što je dokaz da neke stvari ne možeš isforsirati nego dođe i to je to.

Kakve su reakcije na Vertigo?
Jako dobre. Nismo htjeli napraviti još jedan album koji bi bio nastavak na priču od albuma prije već smo išli na varijantu napraviti iskorak u nekom glazbenom smjeru koji dosad još nismo taknuli. Do sada je u našim albumima osnova bio rap i još uvijek je, ali smo uvijek išli i nekim žanrovima koji su dosta srodni. Neo soul, r'n'b, jazz su dosta srodni rapu i mogu se vrlo lako kombinirati. Na ovom albumu dosta utjecaja ima rock što možda i nije pravac koji bismo prvi spojili s rapom, već neki malo neočekivaniji. Ali u principu je to odraz toga da smo zadnjih par godina nakon albuma Male stvari zbilja počeli svirati posvuda - svaki vikend s bendom na stageu je jedna drugačija interpretacija albuma od onog koji je na CD-u. Ipak ima jedan liverski štih i on je na ovom albumu najviše došao do izražaja, malo možda i agresivnije, brže, izražajnije i to.
Nama je to bilo nešto novo i automatski nas je time veselilo. Ko' kad kupiš neki novi komad pa 'daj da vidim kako će mi to stajati'. Tako je i s ovim novim albumom - daj da vidimo kako će nam to stajati, kako ćemo se snaći u svemu tome.



Što kaže publika na nove stvari?
Publika je super reagirala. Ja sam se čak iznenadila jer nisam mislila da su naši ljudi toliko spremni na promjene. Znaš, mi smo dosta ziheraški mentalitet i volimo kada je nešto dobro, staro, poznato. Zašto bismo to sad mijenjali ako ovo funkcionira? To mi je pokazalo da ljudi koji nas slušaju su zapravo ljudi koji stvarno vole muziku, vole glazbu, vole uživati u glazbi i da im nisu toliko presudne te ladice. Jedini koji uživaju trpati mjuzu u ladice su glazbeni kritičari - to je njima u krajnjem slučaju i posao, razumijem, ali malo postaje iritantna usporedba s TBF-om i trpanje 'ova pjesma je rock, ova pjesma je hip-hop, ova pjesma je jazz'. Zašto to sve ne bi mogao biti Elemental?
Ajmo prestat stalno uspoređivat, ajmo slušat muziku!

Znaš li možda kako ide prodaja novog albuma?
Mrzim te podatke jer sam imala užasno neugodna iskustva s prvim albumom kada sam se zarekla da uopće ne želim znati kako se prodaje jer ja ne smatram svoj album proizvodom. Iskreno, ne znam kakve su brojke. Ali mi je Shot - on vodi brigu oko toga i komunicira s izdavačkom kućom - dao do znanja da je jako dobro i da su u Menartu zadovoljni.
Meni je važnije da ljudi prepoznaju muziku i da dođu na koncert jer mislim da je to mjesto gdje se najbolje prezentira tvoja glazba. Čini mi se da nama to ide dosta dobro, da nismo pali na tom liverskom testu i zato mi je to jako bitno jer to je situacija gdje ja komuniciram s fanovima.

Koja ti je najdraža pjesma s novog albuma?
Možda bih izdvojila Malenu, to je zadnja stvar na albumu, nastala je zadnja i nekako, kad sam mislila da je gotova priča oko albuma i da smo sve zaokružili, ona se dogodila i baš je stavila točku na 'i' i zato mi je special.

Kakva je atmosfera u bendu? Družite li se i privatno?
Pa da. Prije dvije godine smo uzeli novog basistu kojeg smo zapravo znali i otprije jer je on bio kao zamjenski basist. Ova postava mi je stvarno sjajna. Neki dečki sviraju i u Kriesu pa dolazimo na njihove koncerte tako da nije da smo samo u prostoriji za probe, samo u studiju i da odradimo svirku i to je to, evo vam honorar i doviđenja. Nego fakat se družimo, hengamo, idemo van, izlazimo skupa i ono, meni je to fakat idealna situacija.
Ne mogu sebe zamisliti u bendu u kojem sam s plaćenicima, ne znam kako bi to funkcioniralo. U kojoj god postavi smo bili, uvijek smo bili u toj nekoj obiteljskoj, friendly atmosferi. Tako da, ono, imala sam sreću.



S obzirom da ste već cijelo jedno desetljeće na sceni, možeš li izdvojiti neki svoj omiljeni trenutak, koncert i sl.?
Bilo mi je jako lijepo kad smo imali koncert u Boogaloou za deset godina. To je bio rođendanski cener i pozvali smo fakat one ljude koji su nam na neki način obilježili tih naših deset godina. Bilo mi je žao što se Ink, koji je bio u prvoj postavi Elementala, nije htio odazvati na to. Zvali smo ga pa je rekao da ima neke obaveze i nije došao. Pozvali smo i Edu, dečke iz TBF-a, Špicu iz Sinesteta, ljude koji su nam užasno dragi i čiju muziku volimo slušati, koje cijenimo i koji su na ovaj ili onaj način utjecali na Elemental. Ili su bili s nama kada je na početku u Zagrebu bilo 200 repera. Tako da je bila super atmosfera na koncertu i možda bih to izdvojila kao neki highlight. Ove loše nastojim potisnuti (smijeh).

Bilo je i loših trenutaka?
Uh, zna se događati. Jednom nam se u Mostaru dogodilo da dođemo u klub i nema razglasa. Ono, dajte ljudi, trebao bi nam razglas za koncert (smijeh). Takve neke stvari. Ljudi imaju dobru inicijativu organizirati koncert, ali prije to baš i nisu radili... Onda bend ispašta jer se mi moramo živcirati, u zadnji trenutak zvat frendove 'daj, možeš posudit pojačalo, organizator nije dofurao pojačalo'. Znalo je biti kombinacija da odradimo koncert, di ćemo odspavat - evo možete kod mene, vas četvero na jednom krevetu. Nije da smo neke zvijezde i tražimo samo smeđe M&M's u backstageu, nemamo te neke zvjezdane zahtjeve, ali imamo osnovne ljudske zahtjeve. Dajte nam čist krevet i krov nad glavom i to je to.

Kad smo kod loših trenutaka, cenzurirali su vam spot za pjesmu Zašto te imam...
Ta priča se bila totalno napuhala zato što smo mi shvatili da šaljemo DVD sa spotom i da taj spot redovito nestaje s televizijskih postaja, arhiva... Jednostavno – nema ga. Pogotovo je to bio slučaj na mnogim malim privatnim TV postajama, koje obično financiraju ljudi poprilično slizani s vladajućim strukturama u tim nekim manjim gradovima. Budući da su u tom spotu bili prikazani političari, normalno da taj neki vlasnik televizije neće prikazati spot u kojem se diskreditira njegov prijatelj, koji mu je možda i omogućio koncesiju, a dotični političar prikazan je na spotu u najgorem mogućem svjetlu, to jest onak' kak' je. Tako da su ti DVD-ovi redovito dobivali noge i krila, nestajali su, a neke televizije su otvoreno poručile 'nećemo vrtiti taj spot zbog toga što je politički nepodoban'.
Onda smo mi počeli postavljati pitanja zašto je politički nepodoban, samo smo prikazali političare, ništa drugačije od vijesti, Dnevnika ili bilo koje političke emisije. Ali ne - problem je bio u tome što je imidž političara vrlo dobro zaštićen. Imaju oko sebe spin doktore i cijelu ekipu PR-ovaca koji se brinu da oni uvijek ispadnu samo u najboljem svjetlu, da ih ništa ne diskreditira. I onda kada imaš spot na kojem se prikazuje kako oni žderu, plešu kolo, brišu znojno čelo maramicom, mažnjavaju kolače i cugu, to nije bilo najprihvatljivije. Tako da je taj spot jednostavno bio, ajmo reć, ne toliko omiljen.



Jeste li imali i kasnije neka slična iskustva sa cenzorskim škarama?
U principu to je bilo nekakva najgora demonstracija toga koliko je mlada naša demokracija. Nakon toga nismo imali nekakvih većih problema. Jedino što nam se pozitivno dogodilo jest to da su političari shvatili da nas ne trebaju zvati kada je vrijeme izbornih kampanja i da nećemo svirati ni za koga. Nakon toga nas nisu gnjavili, hvala bogu, iako je i bilo pokušaja. Čak i onih rečenica poput 'ako svirate za nas, mi ćemo vam omogućiti neke stvari, neka vrata će vam biti otvorena'. Ja sam to doživjela u jednom telefonskom razgovoru gdje sam rekla 'hvala lijepa, ali odjebite'. Pogotovo nakon takve rečenice, to mi je još dalo dodatni vjetar u leđa da budem bezobrazna.
U principu nije bilo nekih većih ekscesa. Jedino, eto, nedavno smo imali nastup na HTV-u pa smo zamoljeni da ne izvedemo ovu jednu pjesmu koja isto tako nije nešto osobito buntovna i ne znam šta. Pjesma se zove Ljuljaj brod i ima jednu rečenicu gdje drito kaže sjete nas se samo kad su izbori. Pitali su nas bismo li  mogli odsvirati neku drugu pjesmu, na što smo mi rekli 'gledajte, mi ćemo je odsvirati, vi je snimite, na vama je i vašoj duši hoćete li je emitirati ili ne.'

I jesu li je emitirali?
Da, na kraju ipak jesu. Znači, to je bio dobar test.

Na novom albumu malo ste ohladili, odustali od politički angažiranih tema. Kako to?
Nije zbog toga što smo mi sad nailazili na neke ogromne probleme već čisto kreativno... kako bih rekla - ne možeš se stalno baviti jednom te istom tematikom, umoriš se. Za određeni dio pjesama došle su nam te neke ideje koje smo stavili na album, koje jesu socijalno angažirane, ne toliko politički nego više socijalno, okrenute prema kritici našeg mentalnog sklopa, nas kao naroda, što bismo možda mogli bolje napraviti ili drugačije.



U pjesmi Reži me pjevaš 'Cosmo kaže da bi žena trebala imati muda', često se baviš muško-ženskim odnosima u svojim tekstovima. Kako komentiraš prezentaciju žene kroz medije?
Jedno vrijeme uopće nisam htjela davati intervjue za ženske časopise zato što sam smatrala da odgajaju generacije kućanica, da nas ti neki časopisi definiraju kroz ljepotu, stil, zdravlje...  Oblekica, šminkica, kako ga zavesti, 10 savjeta kako ga zadržati. Shvatila sam da ženski časopisi ženu etiketiraju, na čelo joj zalijepe price tag.
Koji ste tip žene u krevetu? Zašto stalno moramo biti u nekim jebenim ladicama?  To mi se činilo jako plitko. Htjela sam naći časopis koji će preporučiti deset izvrsnih knjiga, koji će razgovarati s mladim književnicima, s mladim zaposlenim ženama, htjela sam da se pokaže i neka druga strana žene, da žena nije tu samo da se licka i isprobava četiri najnovija recepta koja će izmjenjivati s prijateljicama na kavi.
To me strahovito živciralo i onda sam shvatila da postoje neki časopisi koji posvećuju pažnju i nekoj drugoj strani žene pa sam odlučila otvoriti se, ajmo reć, prema tim nekim ženskim časopisima u nadi da, ako ja dam neki intervju tipa koja mi je filozofska škola najzanimljivija, možda će se shvatiti da mi žene nismo samo za pitanja tipa koja ti je najdraža boja i koju maskaru koristiš. Možda ću na neki način ja doprinijeti tome da se promijeni percepcija žene.



Brojne naše zvijezde se stalno isfuravaju po medijima i na špici, no to s tobom nije slučaj. Što bi napravila da netko počne pratiti svaki tvoj korak?
Mislim da bi se ta osoba razočarala jer ne bi imala nikakvog štofa za objavljivanje pa bi vjerojatno već nakon tjedan dana odustali. Jednom su me zamolili da li bih se ja mogla fotografirati u centru grada, ali da će fotografije ispasti kao paparazzo fotografije. Ali kao, ja to znam. (smijeh) I ja njima govorim:'Čekajte, to nema smisla. Paparazzo fotografije, a ja znam da lik čuči iza kontejnera i fotka me dok pijem kavu s frendicom na špici. - Nema veze, nema veze, to su paparazzo fotografije.' Nisu, ali whatever.
Ne znam, postali smo ko' Britanci, jebote. Kad sam radila u British Councilu, čitala sam te njihove magazine i bila dosta izložena svemu tome. Oni baš žive od tog žutila, imaju i dnevne časopise koji funkcioniraju na principu tabloida i to im je strahovito bitno. I mislim si 'joj super, vidiš kako to kad nas uopće nije tako isforsirano'. Dvije godine nakon toga i kod nas su se stvari preokrenule. Trač je postao važniji od istine, rečenica s 'navodno' i s upitnikom na kraju je postala bitnija od konstatacije i točke na kraju rečenice.

Kad rezimiraš posljednjih 12 godina, kako ti se čini vaša pozicija na hrvatskoj glazbenoj sceni u ovom trenutku?
Kaj ja znam, vrlo neopterećeno smo krenuli s tim bendom, bez nekih prevelikih ambicija, imali smo tu sreću da nam se čak i prvi album, za koji ja smatram da je bio na razini demo albuma, uspio objaviti - to je bio neki naš debi, naš prvijenac. Imali smo sreću, svidjeli smo se određenom dijelu publike, određenim ljudima u diskografskoj kući i dobili smo priliku snimiti i drugi i treći i evo, sad peti album.
Nikad se nismo opterećivali s nekakvim velikim konceptima. Jednostavno radimo muziku, dok god nas to veseli, dok god nam je to igra-pjesma-šala, do tad ćemo to raditi. Ne radimo to zbog love, slave ili nekih egotrip ambicija, jednostavno nam to treba. Ja pišem i radim stvari već zadnjih 12 godina, ni ne znam drugačije funkcionirati... To je malo manje od polovice mog života i ne mogu se zamisliti bez toga. To je već kao disanje, potreba – moram pisati, svaki dan razmišljam o tome, svaki dan sam u tome. To mi je život.

Jesi li zadovoljna svojim osobnim radom i napretkom?
Da, apsolutno. Mislim da se iz albuma u album razvijam, da uvijek imam nekakvog prostora za napredovanje. Čak kada snimim album i mislim si 'to je to, ovo mi je najbolja stvar koju sam ikad napisala, ovo mi je najbolji tekst, ovo neću moć nikad prejebat, to je to', za par mjeseci slušam taj album i mislim si 'čovječe, mogla sam ovo drugačije'. To mi je super, to znači da još uvijek ima neke nade za mene.

6 komentara, komentiraj i tiSpremiPreporuči 7

Povezano