KinoKlub: Za našu estradu mi smo ful žestok bend!
Foto:Branko Banjac
Jedni kažu da je KinoKlub bend koji slušaju samo klinci, drugi će vam prodati priču da nisu nikada čuli za njih, a treći će vam s oduševljenjem reći da ih obožavaju. No ne možete osporiti vrlo vjerojatnu činjenicu da vam se refren njihovog zaraznog singla Za nju jednostavno uvukao u uho, a to potvrđuje i preko 300 000 prikazivanja na YouTubeu u samo četiri mjeseca. Bilo kako bilo, dečki koji se znaju još iz srednje škole, prije tri godine na Hvaru došli su na ideju 'ajmo napravit nešto di ćemo se zezat' i tako je rođen pop-punk bend Ajmo klinci, koji je kasnije promijenio naziv u KinoKlub, prema kvartovskom kafiću gdje su ispijali kave nakon nastave. Mladi, zgodni i na dobrom putu da postanu uspješni – Luka Tomaš (vokal), Tomislav Šušak (bas), Dinko Sinovčić (bubanj) i Damjan Spajić (gitara), članovi su KinoKluba.
S basistom Tomislavom Šuškom, koji je nekada svirao u Skautu, a sada povremeno i u Ramirezu, razgovarali smo o njihovoj publici, imidžu koji furaju, atmosferi na svirkama i euforiji oko izdavanja prvog albuma.
Možeš li izdvojiti neki trenutak koji vam je bio najljepši otkada svirate skupa?
Mislim da je to izdavanje albuma. To da je album izašao, da je Aquarius tako reagirao, da smo imali mogućnost snimiti taj spot... Najljepša stvar u svemu tome je da radimo sa svojom ekipom. Režiser Mario Mlakar je naš frend kojeg znamo godinama, isto kao i dečko koji je radio cover, fotka nas ekipa koja je naša ekipa. Super je što je sve ostalo u obitelji. U principu, najljepša stvar je da uz sebe možemo progurati i drugu ekipu koja isto uživa u tome što radi.
A najveći neugodnjak koji ste doživjeli?
Najveći neugodnjak je doći i odsvirati loš koncert. Desilo se i desit će se, vjerojatno, još puno puta. Svirke su užasno ezoterična stvar. Furao ti svoju opremu ili ne, uvijek je tu hrpetina faktora. U Labinu nam je krepala struja usred svirke - i kaj sad radit dok se to vrati? Onda se dereš tamo pred ljudima, kao, hoćeš ih zabaviti na neki način. Kad smo tek počeli, znali smo cugat prije svirke pa jednostavno nisi u mogućnosti odsvirati tako dobro kao što bi trebao. Najvažnije je da ljudima predstaviš nekakvu energiju i neku dobru vibru. Jasno, pjesme moraju biti prepoznatljive, nije sad da sviramo degutantno loše nego se dese neke sitnice. Ja ću kasnije koncert secirati i vidjeti gdje sam sjebo i potrdit se idući put ne zeznut - tako je sa svakim od nas.
KinoKlub
Ivan Šaravanja
Politika sigurno ne. (smijeh) Kroz svih 11 pjesama se provlači ekipa, veze i mi. Netko se može s tim povezati, netko ne. Imamo pjesmu za koju svi misle da se radi o Zagrebu, a u biti se radi o tome kako mi brijemo u Zagrebu. Prvi semestar je u principu prva stvar koju smo u napisali i to je, ono, kraj srednje, početak faksa. Kada Luka piše tekstove, to su većinom njegove veze, njegova životna iskustva i njegov život, ali i mi sudjelujemo na tekstovima i sve to moramo ipak odobriti, jebiga, tako da je sve to povezano s nekakvom ekipom, brijanjem i druženjem.
Često vas uspoređuju i s punk-rock bendovima kao što je Blink 182...
Da, svi govore Blink, Green Day. Sad kad smo svirali na Porinu u Biogradu, svi su govorili Foo Fightersi što meni uopće nema veze s nama. Svatko ima neko svoje viđenje toga. Za neke estradne spike (ako ćemo to tako zvati), mi smo ful žestok bend što je nama malo smiješno jer u usporedbi sa scenom koju znamo otprije – ovo je ful lagano i ful, ono... gay. (smijeh)
Zašto gay?
Ma znaš ono, lagana je to muzika, nije to ništa žestoko. Svi mi smo slušali Blink, osobito u osnovnoj i srednjoj kada je to bio hit. Danas kada ih čujem drago mi je, ali ne puštam si ih doma. Ja ću doma radije pustiti nekakav jazz nego to.
Možete li se usporediti s nekim na hrvatskoj sceni?
Na hrvatskoj sceni je stvarno teško usporediti se s nekim jer svi bendovi koji briju isto ko i mi su na engleskom pa jako malo ljudi zna za njih. Imaš bend Debeli predsjednik koji je žešći od nas i to je opet drugačija spika, iako su nam svi oni jako dragi. I Mikrofonija, koja je svima nama ogroman uzor oduvijek, jednostavno nije taj tip benda. Još uvijek mi je glupo govoriti o utjecajima jer ne bih htio vrijeđati nekog i reći da uopće ne slušam domaću muziku - slušam tu i tamo, ali ne vidim nikog kao uzor.
Foto:Branko Banjac
S obzirom da na neki način predstavljate dio naše mlade urbane scene, njegujete li kao bend nekakv imidž? U stilu, starke i Hello Kitty naljepnice na gitari?
I da i ne. Svatko fura neki imidž. Kao bend ne sigurno, ali lagao bih kad bih rekao da si ne napravim frizuru ujutro jer je očito da si napravim frizuru pa bilo bi užasno bahato da kažem da ne. Lagao bi bilo tko od nas kad bi rekao da se ne oblači tako kako se oblači zato kaj to voli. Ali ne znam, ja obožavam 50-e, zahvaljujući sestri slušam hrpu rockabillyja i tih stvari. Zabrijao sam na tu muziku i tu i tamo se sukladno tome obučem, ali to nema veze s bendom, znaš. Dinko svira u hard core bendu i oblačit će se kao 'hardcoraš'. Svatko ima svoj stil i ako idemo na svirku, nije da se dogovaramo kaj će tko nosit. Ako je neko fotkanje za album, svatko radi kaj oće. Mislim da je najbolja stvar koja se vidi i na fotkama i na stageu to da nema presinga, da ne dolazimo u nekom outfitu na stage. U suprotnom, to bi često ostavljalo dojam da smo mi sada bend koji si ti došao gledati - mi smo na stageu, ti si platio kartu, mi smo zvijezde, moraš gledati bend. (smijeh) Znaš, dođi popit pivo, ako ti se ne sviđa - odi usred svirke, nije bed. Ako hoćeš ostati, super. Nije to takva mjuza. Kužim zašto Muse fura takve outfite. Ono, brit-pop bendovi se furaju na brit-pop spiku i onda moraju tako izgledati. Ovdje to nije tako i većinom to budu tenisice, hlače i majica, znaš ono. To je imidž, očito, ali ne isfuravamo se da sad kao bend moramo imati nekakav unikatni vizualni identitet.
Jeste li imali slučajeva da vas netko zaustavlja i prepoznaje na ulici?
Luka kaže da je imao. Ja sam imao, ono, možda tri. Mene prepoznaje ekipa u dm-u. Ono, dođem na kasu platiti četkicu za zube i kažu mi 'aha, ti si iz KinoKluba'. Da... (smijeh) Luka ima najviše toga jer je on najviše u spotu, pušta mjuzu u Purgeraju dva puta mjesečno u sklopu Take Me Out!-a i takve spike - tako da njega ekipa najviše može prepoznati što je nama ostalima ful ok jer se onda ne moramo jebat s tim. Najviše ekipe uletava na svirkama - nije da ćemo otići brijat u backstage nego se uvijek spustimo među publiku i cugamo. Ekipa nam fakat uleti, kažu da je bilo guba i da su se zabavili. Nije neko forsanje da se potpisuješ na ne znam kaj jer mi je to i ovako i onako retardirano.
KinoKlub
.jpg)
Gdje vas se može naći u slobodno vrijeme u gradu?
Tu! (smijeh) (Kino Europa, op.a.) U Golfu, Čvenku, &TD-u... Luka je najmanje dvaput mjesečno u Purgeraju jer tamo pušta mjuzu. Onda na svemu šta se dešava u Europi, od Subversiva do ZagrebDoxa. Svi ful brijemo na film pa ako budu neki after partyji, zaružimo i tamo. U principu, nemamo nekakv punkt gdje se nalazimo.
S obzirom da svi studirate (Dinko je na pravu, Damjan na agornomiji, Luka na novinarstvu, a Tomislav na filozofskom), koliko imate vremena baviti se bendom?
Ja imam sreće da sam pri kraju s faksom, ali ako uživaš u nečemu, nađeš vremena. Svirali smo u Purgeraju prije mjesec dana, a ja sam dan poslije u 9 ujutro imao ispit. Bio sam tamo do 1 ujutro, otišao doma, naspavao se trijezan, probudio se, otišao na ispit i položio - na sreću. (smijeh) Nećeš naći vremena ako ti to nije bitno u životu i ako ti to nije gušt. Mislim, 'uspjeti' je glupa riječ. Naravno da bismo mi htjeli da što više ljudi čuje za nas i da što više sviramo, ali ako ti je gušt svirati pred bilo kim kad god možeš, naći ćeš vremena i potrudit ćeš se, sve ostalo ćeš podrediti tome.
Imate li u glavi neku svoju target publiku?
Svi koji pričaju, svi koji komentiraju, kažu da je target publika, ono – klinci. 15 do (niti) 25 godina. Ne znam, bilo je i mlađe rulje na svirkama. (smijeh) Sada u Karlovcu su bile i neke klinke od 13-14 godina koje užasno briju na bend, isto tako i u Labinu. S druge strane, u Zagrebu dolazi ekipa koja ima i po 28 godina, slušaju brutalni hard core, dolaze na svirke i zajebavaju se. U principu, brijem da nemamo ciljanu publiku. Radimo kaj radimo i ako netko hoće doć na svirku, super, ako ne – probali smo.
Zarađujete li nešto od koncerata i svirki?
Bend je tek počeo. Ljudi su realno tek prije par mjeseci čuli za nas i onda nemreš očekivati da će ti netko dati, ne znam, 1000 eura za svirku u Rijeci u kojoj nikad nisi svirao s tim bendom jer ne znaju koliko će ljudi doći i isplati li im se to. Nikome nije u interesu bacati novce, nama je veći gušt otići svirati za putne troškove, cugu, hranu i smještaj. Prvi put će biti 50 ljudi i ako to prođe dobro, drugi put doći 100 ljudi i moći ćemo tražiti neku konkretniju lovu. Ako sviramo na nekim mjestima gdje znamo da će biti ljudi, kao što je slučaj sa Zagrebom, onda znamo da ćemo naplatiti svirku. Nećemo svirati džabe.
Foto:Ivan Šaravanja
Neki kažu da je to samo trenutni uspjeh koji se može usporediti s pobjedom na talent showu, no što ti misliš, gdje ste vi u toj priči?
Mislim da je to drugačiji koncept. Jer, toj ekipi emisija traje, ne znam, tri mjeseca. Sad ti u ta tri mjeseca napraviš ogroman boom, svaki tjedan si na televiziji zbog te emisije, svaki tjedan te u novinama prate, imaš live videe na netu. I sad dok tebi netko nakon ta tri mjeseca napravi CD, dok se to progura - već je prošla cijela ta fama. Nama je malo drugačija pozicija jer mi sviramo i to je bitno. HTZ-ova ekipa ode i naprave turneju od četiri svirke, Zagreb, Osijek, Split, Zadar i to je to. Svi odu doma, jedan ili dvoje rade CD-e i kada izađu možda bude nešto. Znaš ono, mi se trudimo koliko god možemo naći vremena i kada nas netko odluči pozvat, reć 'ajmo'. Mislim da je bitnije biti pred ljudima nego biti u novinama.
Što misliš, hoćete li se uspjeti održati?
Sad, hoćemo li se mi održati – pitanje je kaj mi zapravo imamo održati. Imamo jedan singl koji je super prošao, ali sad tek treba nešto napraviti. Ovo sve je u povojima zato što je album izašao prije dva mjeseca, singl je na listama, album se super prodaje, stvar je na YouTubeu gledana - i kaj sad, znaš. Ako mi nećemo do kraja godine ništa svirati, naravno da će to proći odmah i sve će se zaboravit. Samo treba ići svirati.
I na kraju, kada se sve zbroji, imate li neki cilj kao bend?
Sivrati i zajebavati se pa kaj bude. Tako je bend i počeo i tako smo i nastavili. Ok, sada smo u međuvremenu izdali CD, imamo menadžera, sve to radimo ozbiljno, ali u bendu je ostala nekakva zajebancija, ne očekujemo puno. Sviramo još uvijek i za nula kuna, nije da brijemo da moramo zarađivat hrpu para ili nešto.
Kao neregistrirani korisnik, dobit ćeš email poruku s linkom za potvrdu komentara. Registriraj se i izbjegni proceduru.